Sarajevo 96.5 MHz | Travnik 90.7 MHz | Zenica 87.7 MHz | Tuzla 95.4 MHz | Mostar 100.9 MHz | Bihać 99.1 MHz | Banja Luka 100.4 MHz

Kotor Varoš 91.6 | Fojnica 90.7 | Doboj 90.1 | Bužim 98.1 | Foča 101.7 | Stolac 88.7 | Višegrad, Goražde 95.9

Bugojno 100.1 | Sanski Most 102.2 | Bratunac 99.3 | Konjic 94.2 | Zavidovići 103.8 | Srebrenik 95.4

Slušajte uživo

Akademik Karić: Kako o islamu govoriti u BiH i na Balkanu danas?

, Published in Islamske teme Featured

Čemu ovo pitanje?

Pitanje istaknuto u naslovu ovog eseja odavno se već postavlja kod nas, a u potonjih petnaestak godina ono je postalo koliko hitno, toliko i važno. Baš zbog te nužnosti i važnosti o ovom pitanju je potrebno  dati barem neke prijedloge za  razmišljanje. To ovdje i činimo, svjesni da je forma ovog eseja tek preliminarna i da poglede u ovim pasažima treba šire objasniti.

Dakako, u vezi s ovim pitanjem ima i mnogo važnih okolnosti.

A) Moglo bi se  pomisliti da je ovo pitanje postavljeno iz tjeskobe pobuđene usljed toga jer je spokojna govora o islamu sve manje, gotovo da je posve iskopnio. Kao da opća sloboda govora (pa i sloboda govora o islamu) izravno diskvalificira same vrijednosti te slobode.   

B) Ili bi se,  pak, moglo pomisliti da je pitanje o načinu  govora o islamu  danas u BiH i na Balkanu postavljeno radi toga da neko nekome treba propisati, ili silom odrediti,  šta to jeste  “pravi“, a šta to jeste  “krivi“  govor o islamu. Naravno, do takva propisivanja neće (niti treba) doći, bilo bi to protivno slobodi govora, iako će se sve više u nas sukobljavati dva prava: pravo na slobodu govora i pravo na mirnu, moralnu i utješnu riječ o vjeri (pa i o islamu).    

C) K tome, moglo bi se kazati da je postavljeno pitanje u naslovu ovog eseja tu usljed navodne “invalidnosti naše slobode govora“, to jest usljed tobožnje prikraćenosti jednih i opunomoćenosti i “monopoliziranosti“ drugih da govore o islamu, da se bave govorom o islamu, tumačenjima i izlaganjima islama i njegovih vrela. I ovdje treba primijetiti da svaki oblik prikraćenosti da se govori o islamu već odavno nestaje i posve iščezava. Danas je ne samo na zapadnom Balkanu, već i posvuda u svijetu, svako prišao mediju, mikrofonu i kompjuteru, svako priča i obznanjuje sve i svako priča i obznanjuje šta hoće. I govor o islamu obuhvaćen je ovom medijskom i internetskom poplavom i halabukom. Odavno nije nikakav problem objavljivanja bilo kojeg diskursa o islamu! Problem koji danas ima i postoji, kako bi rekle dobre sufije, nahodi se u tome kako posegnuti za slobodom šutnje u islamu i o islamu?!  Jer, očito je da je danas ugrožena ona lijepa šutnja u islamu (i o islamu).

D) Napokon, moglo bi se u povodu pitanja “Kako o islamu govoriti u BiH i na Balkanu danas?“ pomisliti da se u BiH i na Balkanu treba imati neki “preparirani“ ili, pak,  “patvoreni“, govor o islamu koji bi se, navodno, domišljao i afirmirao u svrhu nekojih,  udvarački  sračunatih  i koristoljubivo zacrtanih,  “efekata i poena“ koje treba postići u jeku općeg govora i političkog diskursa u kojima se iskazuju dobrodošlice Evropi. I u  kojima se ponavljaju (na način “mantra-navidanja“) slogani o spasonosnom uključivanju BiH i zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Naravno, ima pojava u kojima se vidi prilagođavanje diskursa islama (i diskursa o islamu) nekoj projektiranoj evropljanskoj budućnosti.

Ali, ipak, pitanje s početka ovog eseja nužno je razmatrati u kontekstu moralne odgovornosti spram govora o islamu danas. To smo razmatranje uzeli kao glavnu zadaću ovog našeg eseja.

“Razularenost“ govora o islamu danas

Potrebno je odmah reći da potpisnik ovog eseja ima u vidu svaki od tih naprijed kratko naznačenih komentara koji bi se mogli pojaviti  (ili su se javili)  u vezi sa pitanjem “Kako o islamu govoriti u BiH i na Balkanu danas?“,  ali imamo u vidu i neke druge namisli koje bi se mogle istaknuti kao popratni kontekst ovom pitanju.

Jer govor o svemu, pa i islamu, itekako je važan, od jednake važnosti kao i sama sloboda izricanja. Naravno, govor je već čin, sam po sebi govor je djelo. K tome, govor je čin ili djelo koje, najčešće, vodi do drugog čina ili djela, onog učinjenog rukom ili nečim drugim. Mala je granica između riječi i čina/djela, i kao da danas, u općoj međumuslimanskoj pometnji vidimo da te granice gotovo pa i nema.

Ono što nam je prioritetno na pameti sada  -  pri suočenju s pitanjem  “Kako o islamu govoriti u BiH i na Balkanu danas?“ -  jeste neviđena inflacija svakakva govora o islamu i, posljedično tome, nadolazak bujice rušilačkih pometnji u diskursima o islamu ne samo u nas u BiH i na Balkanu, već i diljem svijeta, islamskog napose.  A zar to svi jasno ne vidimo da ružni odjeci tih pometnji stižu i do nas u hiljadama članaka i pamfleta, hiljadama “predavanja“ i “samoobjavljivanja“, printanih ili elektronskih, čiju jadnu narav ne treba posebno dokazivati?! Danas nam je postalo jasno, ponekada usred očite opasnosti (iako ona, srećom, još nije “opća“, već je nekako još uvijek  “sporadična“), da je pogubnost takvih atavističkih tumačenja i iskrivljavanja islama po sve nas zastrašujuća, te je potrebno na ta iskrivljavanja, ma koliko ona dolazila iz neupitne slobode govora,  svraćati pozornost i to gotovo svakodnevno. Sve to zarad prava na jednu drugu slobodu, slobodu na moralnu, utješnu, lijepu i mirnu riječ islama i riječ o islamu.

O ovim razinama slobode potrebno je govoriti danas ponajviše s ciljem amortiziranja mnogolikih procesa arogantnog duhovnog pustošenja mladih generacija koje dolazi iz neopisive kakofonije diskursa o islamu.  Ta kakofonija  je već na djelu,  upravljena je, to jest naciljana je,  prije svega na umni i mentalni spokoj ljudi, onih mladih  prije svih.

Prostor BiH i Balkana bio je podvrgnut jednom procesu  (nastupio je  uglavnom u vremenu kad su siledžijski i agresorski topovi dobili punu slobodu, od 1990. do 2000. godine) gdje se i kad se naglo, rekli bismo vrtoglavo,  prešlo iz stanja oskudnog i nadziranog diskursa o islamu, i o religiji općenito,  do  stanja kad je  govor  o islamu i religiji profiliran ne samo slobodno, već sve više i anarhično, uznemirujuće, nemoralno, razulareno, izvan moralnog pologa usađivanja duhovnog i fizičkog mira (selāma, islāma) koji nosi sama vjera u Boga kojoj se i usmjeravaju te nade. A usmjeravaju joj se zarad želje i čežnje da svaki čovjek svoje dane i godine života ispuni mirom, da što više učestvuje u duhovnim raspoloženjima ispunjenim spokojem i smirajem. Kurʼān u izobilju spominje, i to ponavlja na mnogim stranicama, tu čovjekovu iskonsku želju da život proživi u miru, spokoju, zadovoljstvu. Miran, spokojan i moralan život jedna je od velikih vrijednosti koje promovira Kurʼān.

U nas se potkraj dvadesetog stoljeća, usred strašnog rata i rušilačke agresije (1992-1995., usred “slobodne“ rike topova, kako rekosmo maloprije), naglo i nepripravljeno istupilo i iskoračilo iz dionice vremena kad se o religiji ili vjeri nije smjelo govoriti mnogo, i, potom,  vrtoglavo se ušlo u platno vremena kad se o religiji i vjeri može (neki smatraju: treba!) govoriti sve. A gdje se o vjeri (pa i o islamu) može govoriti sve, biće sve više onih koji hoće govoriti to sve i u ime svih! Tu kao da dolazimo do divlje rijeke kojoj niti se znade toka i korita, niti se nazire obala i mostova.

I dok su u nas, u vremenima prije 1990. godine (kojih se mnogi sjećaju kao posve oskudnih po vjeru i religiju),  o vjeri govorili ljudi ikoliko upućeni u nju i kvalificirani za moralno i odgovorno saopćavanje vjerskih temata, dotle danas o vjeri i religiji govori zastrašujuće veliki broj neobrazovanih i priučenih ljudi, najčešće kursista sa spornim ideološkim predznakom i mržnjom u srcu. Sloboda govora o vjeri i religiji, pa i o islamu, postala je danas plijenom mnogih, tehnika društvenih mreža i interneta upropaštava i sve više crvotoči moralno orijentirani diskurs o islamu. Sa zebnjom i žalošću vidimo kako diljem svijeta ešaloni propagandista proizvode hiljade međuse oprečnih i divergentnih diskursa o islamu,  njima je strano odvažno izricanje i moralno saopćavanje poruka vjere u Boga. Nestalo je onog ugodnog duhovnog tonaliteta koji je nekada objedinjavao različite diskurse o islamu.

Nažalost, teško je ne priznati da je u nas (i u svijetu) odavno na sceni sve veći broj ljudi koji o vjeri u Boga govore nemoralno, neodgovorno, nećudoredno, protivno onom iskonskom pologu vjere – da ljude pobudi da budu moralno bolji. A od ružne i razularene riječi o vjeri,  do ružna postupka i bahata koraka u ime vjere, dovoljno je manje od pola koraka!

Ovim se čine dvije nepopravljive štete. Prvo, iznevjerava se polog i dar slobode iz koje se govori o vjeri. Drugo, iznevjerava se temeljni polog vjere – njezini moralni darovi.

Nema potrebe ovdje objašnjavati, niti na to podsjećati da je uvođenje tehničkog  “osnaživanja“ čovjekovih komunikacija danas samu riječ vjere u Boga (i riječ o vjeri u Boga) umnogome upregnula u strašna ideološka nadmetanja i sektaška sporenja. Sretni kraj tog nadmetanja se ne nazire, a i kako će se nazrijeti  kad se toliki broj ljudi danas, bez valjanog kućnog odgoja, bez školovanja i tradicionalnog odgoja i edeba, drznuo raspravljati o vjeri samo s jednim ciljem – da ju konfrontira gdje god se može i s kim god se može, da ju pokaže zidom, da ju prikaže prijetnjom, da je prokaže strašilom i učini strašnom i prijetećom svemu svijetu oko sebe!

Islam kao spisak parola, vjera kao busija za poklič

Nažalost, jasno je da se i mi ovdje pitanjem “Kako o islamu govoriti u BiH i na Balkanu danas?“  bavimo iz prijeke nužde, usljed silne gorčine koja nas osvaja kad  vidimo kakvi se to sve diskursi o islamu danas nude (i koji se, iznevjeravajući dar slobode govora, roje na stotinama elektronskih i printanih medija).

Ko to može ostati priseban, i pri naravnom razboru, kad vidi kako se današnje bliskoistočne i srednjoistočne oluje, pometnje i smutnje šire diljem svijeta, pa i u onim sredinama gdje žive  muslimani u svojim dijasporalnim zajednicama, npr.  u zapadnoj Evropi, Kanadi i Americi?!  Ko to može danas ostati spokojan nakon osvjedočenja u činjenicu da eho pošasti međusektaške muslimanske kataklizme sa Bliskog i Srednjeg istoka odjekne, tu i tamo,  u BiH i na Balkanu?!

Islam se parolaški  tumači  “kao ideologija“, predstavlja kao “država“, kao “halifat“,   predočava “kao totalitarni sistem“ koji je svaku sitnicu “demijurški“ obuvatio! Islam se tumači kao zauvijek i zatrajno “zgotovljen društveni obrazac“ u koji ljudi trebaju samo stupiti, po nekom automatizmu, i sve će zafunkcionirati na način brektanja jedne mašine od hiljadu dijelova! Islam se predstavlja “kao antidemokratski poziv“, kao “granitni blok“ koji je protiv sveg svijeta izvan neke zamišljene “islamske orbite“, itd. itd. Islam se prikazuje kao učenje koje se treba iskoristiti za “rušenje sekularnih država“, ukratko, islam se prikazuje kao busija iza koje treba na ostali svijet vikati, arlaukati, bacati drvlje i kamenje! Sve su ovo danas tumačenja islama koja klijaju na mnogim društvenim mrežama ili u printanim medijima, često puta su svojom drečavošću vidljiva u BiH i na Balkanu. Nažalost.

Među svim ovim pobrojanim (i onim mnogobrojnijim, nespomenutim) iskrivljavanjima islama, pa i vjere u Boga općenito, nigdje se, naravno, ne spominje moral (edeb, ahlak, elementarno moralno razlikovanje između čovjekovih koraka koji su ćudoredni i onih koji to nisu), nigdje to pristalice i protagonisti sektaške kataklizme i promotori ẖalīfe i ẖilāfeta ne govore šta je danas moralno i ćudoredno učiniti, šta je moralno i ćudoredno reći i govoriti. Niti pomišljaju da, makar i s trunkom moralnog obzira, pogledaju na svoja zla djela koja svakodnevno čine.

Izbjeći odlazak grlom u prošlost, izbjeći gradnju budućnosti iz ruševina

Koji put u svome djelovanju može i treba odabrati Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini u današnjim, ovdje i drugdje opisanim okolnostima, usred ove nečuvene kakofonije o islamu? Riječi koje ovdje ispisujemo treba shvatiti samo kao savjet, ne nešto više.

Prvo, mi temeljno pozvanje djelovanja Islamske zajednice u BiH danas vidimo upravo u onim sektorima muslimanskog života gdje je zanemareno tumačenje islama kao morala, ćudoređa, dobrote. Takav moralni govor o islamu Islamska zajednica je i do sada brižno čuvala i njegovala ga u svome krilu sve od dolaska sekularnog koncepta države i vlasti u BiH i na Balkanu od 1878. godine.

Drugo, ovdje je dobro podsjetiti na jednu dalekosežno važnu odluku koju su osnivači Islamske zajednice u BiH donijeli davno, a vidljive tragove te odluke vidimo sve od 1878. godine. Temelje islama potrebno je prije svega moralno tumačiti, potrebno je raskriti vrijednosti i vrednote koje islam afirmira u svojim īmānskim i islāmskim šartima/načelima. Plejada bosanskohercegovačkih muslimanskih alima, muderisa, pjesnika, književnika... u ogromnoj većini su svoj govor o islamu pozicionirali na planove morala, kulture, civilizacije. To vidimo kod Hilmi Hadžiomerovića-Omića, Teufika Azapagića, Mehmedbega Kapetanovića Ljubušaka, Safvetbega Bašagića, Mehmeda Džemaludina Čauševića, Mehmeda Handžića, Edhema Mulabdića, nekoliko alima iz plejade Čokića, Huseina Đoze...

Treće, bosanskohercegovačko islamsko mišljenje je, insistirajući na moralnim pozvanjima islama, tražilo ne samo modus operandi sa sekularnom državom, već i moduse mirne kohabitacije (modus vivendi). Baš zbog svojeg opredjeljenja da u našoj vjeri islamu raskrivaju ono iskonsko u njemu, moralna učenja i vrijednosti koje nam pristižu iz vjere u Boga, bosanskohercegovačka ulema, hodže, imami, itd. nisu podbunjivali vjernički svijet, nisu ga dizali na ustanke, na barikade, nisu ga vodili u krv i oganj. Bosanskohercegovačka ulema je itekako dobro znala sljedeće: To što su halīfe,  hilafeti i halifati propali, to što su šejhu l-islami propali, ne znači da je propao islam. Da je halīfa integralni dio islama, da je halifa ʻaqaidski dio islama, ne bi nikad ni propao!  Kako to narod lijepo kaže: Naivan je i nezreo onaj ko krajem proljeća plače za lanjskim snijegom, a pametan onaj ko se tada sprema za sjetvu pred nastupajuće ljeto!

Bosanskohercegovačka ulema je znala: Povijesne okolnosti islamskog modus vivendi-ja se mijenjaju, ali opstaje moralna supstanca islama u vjerovanju (ʻaqāʼidu), obredima (ʻibādāt), ljudskom ćudoređu (aẖlāq), ljudskom činjenju (muʻāmalāt), ćudorednom porodičnom životu (munākaḥāt), itd.

Četvrto, bosanskohercegovačka ulema je već krajem devetnaestog stoljeća uočila pluraliziranje javne scene. Na toj su se sceni javili i drugi koji govore u ime naroda, u ime njegove kulture, u ime njegova življenja. U općoj pluralnoj klimi došlo je do osnivanja političkih partija i stranaka, nastala su mnoga kulturna društva, itd. itd.

Neka onda i drugi na svoja pleća stave dio svoga tereta za opće narodne potrebe i javni interes  -  bio je prećutni zaključak bosanskohercegovačke uleme.

Razloga za svestranije insistiranje Islamske zajednice u BiH na moralnom očuvanju temelja islama i njihovih tumačenja danas ima  mnogo, neki se nahode u prezrenom stanju u kojima su se našle mnoge tradicionalne zemlje islama i njihova društva koja stradavaju u različitim vrstama krvavih i divljačkih međumuslimanskih sukoba, kojima su muslimani česti vinovnici.  Vijesti o užasima sve je više, a nade da će uskoro prestati ili posve nestati sve je manje.

Dakako, nekoliko strašnih sukoba odvija se u muslimanskom svijetu danas po obrascu vojevanja za davnu prošlost (jasno, te prošlosti više nema). Borba za ẖalīfu i ẖilāfet tu je samo jedna od mnogih borbi danas, njima se kraj okom ne nazire, ali svaki normalan razum i naravan razbor znade da će na kraju, ako i kada tog kraja bude, pogubnih posljedica biti u nesagledivo velikim količinama i brojevima.

Povratkom moralnim očuvanjima temelja islama i moralnim tumačenjima islamskih temelja i vrela pomoći ćemo sami sebi. Tako ćemo izbjeći odlaske grlom u prošlost, izbjeći ćemo gradnju budućnosti na posvudašnjim ruševinama.

(Preporod, 01. mart 2015. godine) 

Rate this item
(0 votes)