Jedna ramazanska priča Istaknuto

18 Jun 2018

Moj djed je s jedanaest godina ostao siroče. Otac mu je poginuo, a majka se preudala. Ostao je sam na svijetu. On i njegov maleni, šestogodišnji brat Mujo. Život ga nije mazio.

Nedostatak očinske brige i ljubavi u djetinjstvu, povremeno bi nadomještao amidža Huso. Ipak, taj jedanaestogodišnji dječačić put kroz život morao je prokrčiti sam. Zaposlio se u rudniku, jer školu nije završio. Oženio se, skućio, dobio mnogo djece, a onda i unučadi. Među njima i mene. U rudniku je zaradio penziju, ali je čitav život pravio i ljudima kuće. Ljudi su ga tražili i zvali jer je bio dobar majstor, a i nije tražio puno para. Uvijek je govorio: “Znam ja kako je kad se kuća pravi. Sve ti treba.”

Svi smo ga voljeli, a i on je imao jedno more ljubavi za nas, svoje unučiće, ali i za ostalu djecu u selu. U tome svemu nema ništa posebno, jer svi smo mi voljeli svoje djedove.

Ja ovo pišem s drugim ciljem.

Moj djed nije bio učen, ni načitan, ni alim, ni ulema. Bio je skromni rudar, seljak, siroče. O islamu je znao ono što bi čuo od hodže na džumi i ono što bi na rijetkim sijelima, kad se njive porade i ljetina skupi, čitala Ramina Azra (djevojčurak koji je također spadao u red djedovih miljenica) iz Takvima. Posebno je volio kur’anska kazivanja, a od njih najviše ono o Musau a.s. kako ga je Allah dž. š. spasio od Faraona kada je bio dijete u bešici.

“Bog spasi onog koga treba spasiti”- govorio je kada bi se kakva nedaća otklonila.

Klanjao je svaki vakat i postio, od kada za sebe zna. Kurban je klao svake godine i to na način da sebi kupi ovnića dok je još janje, jer nije imao novca za ovna. Onda bi tog ovnića toliko pazio i umilio kao da mu je dijete. I sada imam jednu od slika na kojima je dedo s kurbanskim ovnom. Ovan lijep k’o iz slikovnice, a dedo nasmijan i ponosan na ljepotu žrtve koju će prinijeti Bogu. Od tog svog ovna uvijek bi osušio kožicu i na onako lijepoj, bijeloj i iščešljanoj klanjao bi narednih godinu dana.

Vjera kod moga djeda je bila čvrsta i jednostavna. Znao je da Bog postoji i da ćeš, ako si dobar, otići u Džennet, a ako nisi ideš u vatru. I od svega to jedino je bilo važno, i to je bio jedini smisao – BITI DOBAR, uvijek i svugdje.

 

Moj djed je kalemio voćke, i svoje i tuđe. Nana ga je često ružila i govorila da džaba kalemi i da će sve to tuđa djeca polomiti i pobrati. A on bi je gledao sa smješkom i odgovarao: “Ja i kalemim da djeca beru i da lome”.

U jednoj njivi imao je izvor vode. Dali smo joj ime Studenac, jer je bila hladna i ljeti, za najvećih žega. Djed je napravio korito, i tu vodu proveo izvan svoje njive, da imaju i drugi priliku da piju i da se stoka napaja, a da se ne mora prelaziti ograda. Kada je umro i ta je voda, kako stari kažu, pobjegla u zemlju.

Bio je rat kada sam ja upisivala medresu i svako je o tom mom upisu imao mišljenje. Mama je danima plakala- kuda će joj dijete od nje. Uglavnom, više ih je bilo protiv. Djed je jednostavno rekao: “Pustite dijete, nek ide, nek uči.”

Tih ratnih godina penzionerima se davalo po 20 njemačkih maraka na ime pomoći. Svaki mjesec djed bi tih 20 maraka podijelio. Deset meni da imam, a deset njima. Nije se Bog zna šta moglo kupiti za tih deset maraka, ali su one meni bile veće od bilo čega. One su bile ljubav i briga.

Kada sam došla na prvi medresanski raspust, sa prvim znanjima stečenim u toj “tuđini” i s konačno naučenim ajetima Kur’ana, djed i njegov brat, amidža Mujo, posadili su me pred sebe i rekli: “Deder nam uči Kur’an”. Ja malo od stida, malo od treme sam se bunila, ali se nisam mogla izvući. Počela sam učiti “Kema erselna” - prvo ašere koje se uči u medresi napamet, a njih su dvojica počeli uglas plakati. Ja začuđena pitam ih šta im je, a amidža mi govori: “Uči ti uči, ne obaziri se na nas. Evo dočekasmo i nas dvojica da neko naš uči Kur’an!”

Umro je u Ramazanu od raka, on ga je zvao onaj poganac, i to 28. dan Ramazana, pred akšam. Umro je nakon što mu je unuka njegova svu noć Boga molila ili da mu da ozdravljenje ili da uzme njegovu dobru dušu. On je vjerovao i da Bog prima dove. Moja se tu noć primila.

Moj djed nije bio alim, i nije učio velike škole, i nije znao učiti Kur’an, ali je vjerovao u Boga snagom istinskog vjernika. I kada vam pričamo da je vjera naših djedova ona prava vjera, onaj čisti islam, vjerujte nam znamo o čemu pričamo.

E. Musa

Ocijeni
(9 glasova)

RTV IZ-e "BIR" je institucija koja se bavi proizvodnjom radijskog i televizijskog programa.

Žiro račun:

RTV IZ BIR d.o.o.

141 001 000 529 1515

BBI d.d. Sarajevo