Allah upućuje koga hoće, kako hoće, i kada hoće

„Zovem se Alesia. Imam 37 godina i porijeklom sam iz Bjelorusije iz grada Minska. Odrasla sam sa svojom bakom. Nije mi bio pružen vjerski odgoj obzirom da to u vrijeme Sovjetskog Saveza nije bilo uobičajeno. Kada sam imala oko 9 godina moj ujak je iznenada došao na ideju da odemo u crkvu na krštenje. I tako je cijela porodica je otišla u pravoslavnu crkvu gdje smo kršteni. Dobila sam kršteno ime Alexandrija. Bila sam sretna. Sada Bog zna za mene i bliži mi je. Željela sam nositi krst iako nisam znala šta to u biti znači. Tako je završilo moje iskustvo sa religijom. Ubrzo sam prestala nositi krst. Moje dječije molitve su postale sve rjeđe… Međutim, moje srce je stalno znalo da je Bog jedan pa i onda kada nisam znala šta da radim.

Kada sam imala 7 godina moja majka se udala za jednog Švicarca. Zahvaljujući njemu mogla sam dolaziti u Švicarsku na ferije i mogla sam vidjeti jedan drugi svijet. Tada sam ga zvala i ocem. Moj očuh me je usvojio i kada sam imala 15 godina mogla sam doći živjeti u Švicarsku i tu pohađati školu. Napustila sam baku i došla živjeti u Švicarsku u porodicu koja je imala petero djece. Bili su dobri i prijatni. Uprkos tome osjećala sam se usamljeno. Početna euforija i raspoloženje da kvalitetno iskoristim boravak u Švicarskoj je ubrzo nestalo. Osjećala sma nostalgiju i čak sam pokušala ponovo da se molim. Nisam htjela razočarati svoju baku jer me je ona morala pustiti da sebi obezbijedim bolju budućnost. Nisam mogla jednostavno sve ostaviti iza sebe. Mnogo sam toga naučila; završila sam školu u oblasti ekonomije i bankarstva. Imala sam mnogo slobode, izlazaka, diskoteka,...

Moj život je bio očajnička borba i čežnja da se skrasim na jednom mjestu. Stalno sam pokušavala osnovati i konačno imati pravu porodicu. To je bila moja najveća želja. Ali, koji god pravac sam odabirala bio je pogrešan. Doživjela sam dosta padova. Moja duša je bila izgubljena... Na kraju sam ostala sama sa dvoje djece.

Onda sam upoznala K. Sreli smo se na izlazu. Može li takav početak imati dobar kraj? Ipak, nešto ili neko nam ne da da jedni od drugih odemo. Dva puta smo iznova počinjali i razdvajali se. Drugi put mi se javio nakon 8 mjeseci razdvojenosti. Imao je tešku saobraćajnu nesreću; bio je u komi djelimično paralizovan; imao je tri operacije iza sebe. U to vrijeme sam izgubila i moju baku. Željeli smo ponovo pokušati. Ali kako? Željeli smo zajedničku budućnost. Porodicu. Djecu. Moj san!

Željela sam više saznati o islamu obzirom da je on Turčin i da je musliman. Ništa od islama nije prakticirao. I onda se desilo...

Počela sam sa čitanjem jedne knjige o islamu. I Kur'ana, također... Na YouTube sam slušala i gledala predavanja. Nakon nekoliko dana sam osjetila nevjerovatnu želju da se molim. Prvo sam se molila na ruskom jeziku, a nakon dvije sedmice i na arapskom. Tako sam brzo izgovorila šehadet da nisam imala vremena da o tome pričam ni K. Jednostavno mi je došlo i nisam se mogla suzdržati. Konačno sam se počela osjećati zadovoljno i ispunjeno. Konačno sam mogla ovu prazninu u svojoj duši ispuniti. Kao što se suha biljka vodom zalijeva, tako sam i ja počela dušu napajati islamom. Bilo je neodoljivo. Za nekoliko sedmica moj se život potpuno promjenio.

Kada mi je došao K. više se nisam osjećala dobro. Nisam željela zabranjenu ljubav. On je to poštovao i bio je sretan zbog mene. Okolnosti su bile takve da nismo mogli biti skupa na halal način. Razdvojili smo se. Vjera mi je dala ogromnu snagu i sigurnost. Za mene je to bio jedini pravi put. Nema više nazad. Svoj ormar sa garderobom sam, praktično, ispraznila jer sam znala da više nikad T-majice i usku odjeću neću obući. Elhamdulillah!

Željela sam reći cijelome svijetu o svojoj promjeni. Uskoro su to saznali skoro svi moji prijatelji i moja majka. Ne mogu kazati da je bila presretna. Ali mi je to bilo svejedno. Jednostavno svejedno. Moja djeca su mi kazala da sam im postala mnogo draža i strpljivija. Kako je samo to drago čuti jednoj majci?! Svoju djecu volim više od svega. Prije sam bila često nezadovoljna i nesretna i to se i na njih odražavalo.

Sada je prvih mjesec i pol od kako sam muslimanka. Našla sam sestre koje su mi podrška. Želim svoju djecu islamu učiti. Moj sin je trebao u aprilu imati svoju prvu pričest. Sve sam to otkazala. Nemoguće je imati dva različita života. Život prije mjesec i pol dana i ovaj koji sad imam. Bog upućuje koga hoće i kada hoće. Elhamdulillah! Allahu ekber. Molim Allaha da mi da snagu i znanje, da moj iman učvrsti i da moje srce ljubavlju prema Njemu ispuni. Amin!“

Ono što u gornjem svjedočenju niste mogli  pročitati jeste interesantan detalj da je njen maloljetni desetogodišnji sin, prateći pripreme za prihvatanje islama kod svoje majke, i sam izrazio želju da izgovori šehadet. Darko je, kako nas je njegova majka upoznala, sam odabrao ime Ismail.

U trenucima dok je izgovarao riječi šehadeta prisjetio sam se prihvatanja islama hazreti Alije r.a. koji je bio sličnih godina.

Mali Dario Ismail Jerkovic će već od narednog vikenda postati novi učenik mekteba džemata Gazi Alijin mesdžid u St. Gallenu.

Činu prihvatanja islama su prisustvovali najbliži prijatelji sestre Alesije kao i članice udruženja žena džemata GAM koje su se pobrinule da ovaj, ipak nesvakidašnji, događaj ne prođe bez kolača i lijepog druženja.

Preveo i pripremio:
Sabahuddin ef. Sijamhodžić,
imam džemata GAM St. Gallen