U sklopu obilježavanja 21-godišnjice genocida u Srebrenici Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organizira niz programa od kojih su dva posebno usmjerena prema mladim ljudima, srednjoškolcima i studentima, javlja AA.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odbacio je slučaj koji su pokrenule porodice tri ubijena bošnjačka civila tokom genocida u Srebrenici 1995. godine.

Hrvatski premijer Tihomir Orešković primio je u Banskim dvorima 39 djevojčica i dječaka iz Srebrenice koja već devetu godinu zaredom besplatno deset dana ljetuju na području Kvarnera, javlja Anadolu Agency (AA).

Jučer 

Mjesec je  juli, 1995.godina Imam nepunih 20 godina. Četiri posljednje sam vojnik. U rovu sam na Treskavici. Pogled mi je uprt u daljinu, u nove neprijateljske rovove koje ćemo, s Božijom pomoći, zauzeti. Do mene je moj saborac Asim. Ima dugu crnu kosu na zatioku  svezanu u konjski rep. On ima mali radioaparat. Slušamo vijesti. Nino Ćatić izvještava iz Srebrenice koja pada u četničke ruke.

Poginuli i ranjeni neprestani se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padaju na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima!? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice! Populacija u ovom gradu nestaje! Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi,bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno!...

Godinu dana prije nego što sam postao vojnik, kao učenik Gazijine medrese bio sam u jednom srebreničkom selu na ramazanskoj praksi. U glavi mi se smjenjuju slike dragih i čestitih insana kod kojih po kućama zapošćavah i s iftarom se  mrsih slaveći Gospodara. Danas sam ovdje a osjećam da bih trebao biti tamo. Nisam jedini. Vojska iz susjednih rovova priča isto. Upućujemo poglede ka Bjelašnici i Igmanu očekujući da vidimo malu crnu tačku i čujemo zvuk helikoptera koji će nas, kao i mnogo puta do sad, pokupiti i prebaciti tamo gdje je najpotrebnije.
„Da nas hoće makar do Tuzle nas prebaciti“, kaže Asim.

„Il' do Kladnja,“ odgovara Miralem.

Ja šutim. Kundakom puške oslonjen sam na kamen kraj rova.  Otkako je otac devedeset druge postigao šehadet - ne plačem.  Vojnik sam i ratujem. S dušmanima po bosanskim brdima, sa šejtanom u sebi. I sad ratujem s njim.  Nisam ja na ramazanskoj praksi bio samo u Srebrenici, bio sam i u Višegradu, i isto ovako slušao na radiju imena mojih dragih džematlija koje su dušmani poklali.

Tada sam u ruci imao drugu pušku, a u rovu do sebe rahmetli babu da mu na ramenu oplačem drage insane čija su imena čitana. Imao sam babu da se za nj od bola i straha zaklonim. Koliko će danas srebreničke djece ostati bez svojih baba, koliko sutra, koliko će nas prekosutra u ovoj krvavoj Bosni biti bez suza a suza željnih? Možda bih, da imam starijeg brata, i sad plakao, možda bih da imam mlađeg popustio pred bolom i na njeg prenio emanet našeg babe, ovako ne mogu. I najstariji sam i najmlađi. Jedinac sam. Stojim u rovu gdje je moj otac stajao, spreman da poginem da bi neki drugi otac i neki drugi sin mogli živjeti.  Ako ja poginem naša loza će nestati, rekoše mi nakon očeva šehadeta.

„Neka!“, velim.“ Možda će nestati loza ali neće zemlja, a dok bude zemlje, dok bude dina našeg,  bit će i moje loze. Ni otac mi se nije kitio imenima krvnih predaka, nego s blagošću, ponosom i najvećim poštovanjem sjećao se i nadahnjivao časnim i hrabrim Božijim lavovima o kojima je, kao o uresima dina, vazio naš dobri hodža Smajil.

Radio šuti u Asimovoj ruci, a ja bismilom gasim plamen panike. Učinilo mi se na tren da je sve nestalo.

Ustajem i okrećem se ka Igmanu.

Gdje je taj helikopter, ta naredba, ako nisam mogao za Višegrad, da se borim za Srebrenicu?!

Danas 

Okrećem glavu u stranu i suznih očiju izbjegavam odgovor na sinovo pitanje: „Zašto babo plačeš?“

Spremam mu ruksak za put (a najrađe bih pao po podu i ljubio mu stopala.)

Stavljam sendviče, vodu, nešto slatka, da mu se nađe za puta.

Osnovac je. Izrastao mašaAllah! Sa učiteljem i djecom iz razreda prvi put ide u Srebrenicu.

Svašta bih mu još u ovaj ruksak stavio. Svašta mu ispričao. Nervozno  vitlam misli pitajući se ima li još nešto da mu nisam rekao a da je važno za put na koji ide, na mjesto koje će hodočastiti.

-Da ide s abdestom?, to sam mu već rekao.

-Da bude skrušen i tih?, tako sam ga odgojio, ako Bog da.

-Da pomiluje s bismilom desnom rukom nišane šehida? To nisam.

-Ali, sine, kad proučiš Fatihu, dlanom desne ruke pomiluj vrh nišana ispred sebe.

-Zašto to, babo?

-Ne znam, sine, ne znam, ali tako je činio moj rahmetli dedo kad bi mom rahmetli babi na mezar odlazio, pa i ti tako učini.

-A vjeroučitelj u školi kaže da se ne mora imati abdest kad se ide u Srebrenicu.

-Ne mora sine, nije farz, ali je farz roditelja poslušat, a ja sam ti rekao da sa abdestom pođeš i sa abdestom u Potočare da kročiš.

-Dobro, babo, je li to sve? Zakasniću...

-Jeste, sine,  mislim da jeste.

Na izlazu iz kuće stišćem mu glavu i ljubim ga među oči. Kada su one na dunjaluku trepnule moje su dobile izun da mogu zaplakti, i često, jako često plaču.

Odlazi, a mene sjecnu u srcu.

-Ali, sine!

-Kaži, babo!?

-Kad proučiš Fatihu i pomiluješ  nišan rukom, šapni tiho u sebi: „Halalite, helikopter nije došao!“

- Koji helikopter?

- ... Ništa, sine, ništa, zaboravi da sam ovo rekao, samo onako kako smo se dogovorili.

- Allahimanet, babo!

- Allahimanet, sine!

Sutra

Prošlo je dosta godina od oružane agresije na moju zemlju ali ja jedva da sam kročio van teritorije koju je tada čuvala i očuvala naša Armija.

- Malo je ljudi da u sebi ne nose neki strah, biće da je strah od zarobljavanja iz rata ostao u tebi i u poratnim godinama poprimio oblik podsvjesne fobije, reče mi doktor kada se požalih na svoj problem.

- Obzirom na dob u kojoj si preživio ratne strahote možeš biti sretan pa te je samo to snašlo! zaključi.

Uvijek me ova riječ “preživio” uzdrma, potrese.

Zašto mi govore da sam preživio? Kao da je sve bilo i prošlo, kao da je gotovo. Kao da me tom riječju odvajaju od hiljada, stotina hiljada onih koji nisu živi? Kako sam preživio kad ja to i sad živim? Kako sam preživio kad ja sutra polazim u pohode skoro deset hiljada nepreživjelih Srebreničana ? Za deset hiljada duša je ova Bosna uskraćena. Ko će mi reći da sam preživio ako nisu preživjeli Ademović Hariz, Hodžić Šahin, Kuduzović Hasan, Mujanović Sabrija, Osmanović Faruk, Salkić Mevlid, Zukić Fikret i hiljade drugih što ih iz godine u godinu pronalazmo po masovnim grobnicama i 11 jula spuštamo u mezarje u Potočarima. I stotine i hiljade drugih u Prijedoru, Ključu, Zvorniku, Bjeljini…

Nisam preživio ja i sad živim a čovjek dok je živ treba da se bori.

Sutra ću zakoračiti u svoj strah. Svoju tugu. Svoju bol. Svoju manjkavost. Zakoračit ću polahko, korak po korak, svakom stopom kojom su Srebreničani tražili spas ispred dušmanskih kama.

Zakoračit ću iz Bosne u Bosnu. Sastavit ću mora strahova u sebi, s bismillom udariti Musaovim štapom po njima i ona će se rastaviti.  Bošnjak će Bosnom do Bosne Srebrene poći.

U busenu zelenom našeg seoskog harema bijeli se mermer bosanskog šehida. Mog rahmetli oca. Poželio sam ga obići pred put. Put za hiljade običan, a za mene velik k'o Sirat ćuprija. Učim mlađeg sina da pomiluje dlanom desne ruke vrh babinog nišana, i molim Uzvišenog da  ne dozvoli dušmanima da potaru u ovoj zemlji Bosni naše dlanove. Sve dok bude onih što Fatihe uče i nišane dlanom miluju biće i svrhovitosti samih naših nišana.

E.Bajić

U Kulturnom centru u Srebrenici je u četvrtak u poslijepodnevnim satima održan sastanak roditelja i djece koja pohađaju osnovnu školu u Srebrenici.

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u saradnji sa Bošnjačkim institutom – Fondacija Adila Zulfikarpašića i Internacionalnim univerzitetom u Sarajevu, u okviru obilježavanja 21. godišnjice genocida u Srebrenici, organizuje manifestaciju pod nazivom “Mjesec sjećanja na genocid u Srebrenici”.

Većina bošnjačke djece jutros nije došla na nastavu osnovne škole Srebrenica. Roditelji navode da se ugrožavaju osnovna prava i slobode te da će se na sve načine boriti za pravo svoje djece na vlastiti jezik.

Od 2006. godine na Musali u Memorijalnom centru u Potočarima klanja se teravih-namaz. Majke iz Srebrenice, koje su se do tada vratile u svoje domove, došle su u Medžlis IZ-e Srebrenica s idejom da se ovaj namaz klanja baš na tom mjestu. Svoj zahtjev su obrazložile činjenicom da šehidi nisu mrtvi i da one žele sa svojom djecom klanjati.

Učenicima osnovne škole na području Općine Srebrenica u đačke knjižice bit će upisan "jezik bošnjačkog naroda" umjesto bosanskog jezika, a odluka je donesena juče na Sjednici nastavničkog vijeća u Prvoj osnovnoj školi u Srebrenici prema instrukcijama Ministarstva prosvjete RS-a.

Asocijacija studenata Srebrenice, u saradnji s Koalicijom „Prvi mart“ danas je zastupnicima u Parlamentarnoj skupštini BiH uputila prijedlog izmjene i dopune Izbornog zakona BiH, kojim se traži da se od narednih lokalnih izbora utvrdi zagarantirana kvota zastupljenosti pripadnika konstitutivnih naroda u lokalnim vijećima i skupštinama - saopšteno je iz Koalicije „Prvi mart“.