Logo
Print this page

Dan državnosti ili neradni dan?

, Published in Tekstovi i kolumne Featured

Ovih dana se, uglavnom među Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini i dijaspori svečanim programima obilježava Dan državnost Bosne i Hercegovine. Dobro je.

Tu i tamo više iz kurtoazne uobičajenosti već suštinske potrebe i poruke upriliče se i kratke posjete šehidskim mezarijma i partizanskim grobljima. Dobro je.

Nažalost, rijetki su programi na kojima je moguće čuti makar desetak smislenih poruka vrijednih pažnje i vrijednih pamćenja da bismo njima kao preuzetim emanetom gradili bolju sutrašnjicu. Na više od 90% programa vlada slavljenička atmosfera prepuna dječijih radosti i domoljubnih pjesma lišenih osjećanja ponosa jer te stilske figure upotrijebljene u pjesmama sve manje imaju oslonca u realnom životu.

Nakon nekoliko stotina programa posvećenih državi Bosni i Hercegovini koje sam pratio, uzimam sebi za pravo, da proste naši slušaoci, da se javno zapitam koliko onih likova iz pročelja tih slavljeničkih programa uopće znaju definiciju države. Nije to domovina i nije Bogom zadana kategorija, nije to ni majka ni rodni kraj.

Postoji bezbroj definicija države, da ne kažem koliko i samih državnih zajednica i svaka od njih se odnosi na društveno pravne standarde bez obzira koliko daleko sezali u povijest. Iz godinu u godinu sve je prisutniji fenomen umišljenost organizatora i nekih govornika da oni zapravo jesu država i da je oni osobno utjelovljuju i što je događaj na manjem nivou resipročno tome umišljenost je sve veća.

Država nije poput jezika, pjesme ili svijesti, Božiji dar čovjeku, kako to reče rahmetli Džafer Obradović.

Država je ljudski izum poput vatre, točka ili strijele, nastavio je Obradović.

Ako bih iz proživljenog identitetskog kulturalnog iskustva i vjerskog emaneta preuzetog od svojih roditelja, profesora mogao uspoređivati državu i sve njene institucije s nečim onda bi to bila Nuhova lađa, nikada cilj, uvijek sredstvo za ostvarenje spasonosnog cilja. Sredstvu se ne robuje i njemu se ne kliče, sredstvu se prije svega odgovorno prilazi s namjerom činjenjena a ne slavljenja. Činjenja do krajnjih mogućih ljudskih granica. Nikada s krajnjom namjerom henodističkog sladokutstva.

Često susrećemo pojavu da razlitičte interesne skupine u ime države, dakle u ime tog sredstva do cilja, organiziraju prigodnu svečanost s jasnom diferencijacijom na pojedince ili skupine koje ne djele njihovo mišljenje ili koji su, po njihovom mišljenju manje vrijedni da budu pozvani da makar budu prisutni. Najčešće im na leđa zalijepe stigmu nepodobnosti, što u simboličnoj ravni znači izbacanje tih i takvih sa lađe koja treba krenuti ka cilju, izbacanje onih koji znaju i umiju i vrijedni su veslanja. Naravno da je takav umišljaj u potpunoj suprotnosti sa filozofijom Nuhove poruke spasa za sve koji žele da se ukrcaju u lađu, jer onaj koji odbije principe opće moralnih načela kojima je jedino moguće veslati kroz mora povijesti i gromoglasne oluje i neba i zemlje ili onaj koji se izdvoji pa makar i na najviša uzvišenja na kraju će se zagrcnuti i podaviti vlastitim inatima.

Država je dakle, izraz ljudske sposobnosti da svijet uredi umno i valjano, sredstvo lukavstva, ljudskog uma da ostane na svijetu, oličenje ljudske potrebe za utapanjem svog individualiteta u bezličnoj masi ljudske prisutnosti. Obradović dobro primjećuje da je pojam države uvijek vezan uz kategoriju dobra i zla. U principu država održava i podržava dobro, a osporava i sankcionira zlo, ukoliko je naravno sposobna za to i ukoliko u njoj zlo ne preovladava nad dobrim. Kao najveću opasnost Obradović je osudio pojave kabadahija koje su opstanak države, odnosno državne zajednice vezivali za svoje ime.

On dalje kaže: Bacimo li pogled, makar i letimičan na povijesno izražavanje ideje o državi kao ljudske tvorevine, shavtit ćemo da je država u stvarnosti bivala sredstvo za podčinjavanje negoli za oslobađanje čovjeka. Štiteći svoje interese, država je ustrajno osporavala sve druge pojedinačne interese, čak i onda kad je prividno uzimala sebi u zadatak da im bude jamac i pospješitelj, tj kad je nastajala kao „društveni ugovor“. A promičući svoju ideologiju i principe, gušila je, gdje god je to mogla, osobne principe i prava čovjeka na svoje osobno mišljenje.

Sve ovo i još puno toga o čemu je pisao rahmetli Džafer Obradović u svojoj knjizi običan svijet je osjećao, čak i osvjedočio se u tačnost njegovih promišljanja svaki put kad bi sa svojom ličnom mukom naišao na zatvorena državna vrata.

U Bosni i Hercegovini danas postoji na desetine kategorija koje državno pravni sistem uopće ne prepoznaje niti im je na osnovu važećih zakona kadar i učemu pomoći. Zato i ne treba čuditi što veliki broj Bošnjaka koji iz dna duše vape i vole svoju Bosnu i Hercegovinu za koju bi ako treba ponovo i život dali Dan državnosti ipak javno i manifestaciono doživljavaju kao neradni dan.

Hasan Eminović

 

Rate this item
(5 votes)
Twitter Facebook YouTube

implemented by Ark@WEB