Sarajevo 96.5 MHz | Travnik 90.7 MHz | Zenica 87.7 MHz | Tuzla 95.4 MHz | Mostar 100.9 MHz | Bihać 99.1 MHz | Banja Luka 100.4 MHz

Kotor Varoš 91.6 | Fojnica 90.7 | Doboj 90.1 | Bužim 98.1 | Foča 101.7 | Stolac 88.7 | Višegrad, Goražde 95.9

Bugojno 100.1 | Sanski Most 102.2 | Bratunac 99.3 | Konjic 94.2 | Zavidovići 103.8 | Srebrenik 95.4

 

Slušajte uživo

Zar su pseća prava važnija od prava nane Hadžire, majke četvorice šehida?

, Published in Tekstovi i kolumne Featured
Ilustracija Ilustracija

Na ulicama Sarajeva šeta se oko 10 hiljada pasa. Tačan broj niko ne zna, broje se samo njihovi ugrizi.

Problem je aktuelan od 2009.godine kada je donesen Zakon o dobrobiti i zaštiti  životinja. Oni koji su inicirali donošenje zakona, očito nisu mislili  o dobrobiti i zaštiti ljudi. Tako danas živimo u gradu, u kojem su parkovi puni psećeg izmeta, djeca  ne smiju samostalno otići do škole, a šetnja podrazumjeva nošenje štapa ili kišobrana u slučaju napada pasa.

A napadi su svakodnevni. Više od dvije hiljade Sarajlija do sada  se javilo u Hitnu pomoć zbog ugriza psa.

Skupština Kantona Sarajevo nedavno je, konačno, dala saglasnost za rad Higijenskog servisa.  

Pretpostavlja se da će problem pasa lutalica biti riješen do 2017.godine, što znači da će u međuvremenu još nekoliko hiljada, ili barem stotina Sarajlija biti izloženo napadima pasa. A oni uglavnom napadaju djecu, žene i starce.

No, nisu problem samo psi lutalice, problem znaju biti i oni na uzici, zapravo  vlasnici koji ih ne znaju kontrolisati.

Baš od jednog takvog, stravičan napad preživjela je nana Hadžira, starica od osamdeset godina. U rano jutro, na putu do pekare, napao ju je pit bul nekog četrnaestogodišnjaka. Slomio joj ruku. Nije ni znala šta je snašlo. Samo je vidjela krv i dvije kosti koje vire.

“Ja idem, idem, a ozgor ide dijete, šarena mu majica i šareni cuko, onaj glavati, ostalo mi bilo  samo šest koraka, Bog dade, mene nešto udari 'vode. Vuk'o me po cesti, otkin'o mi rukav, to sam vidjela, bila sam pri sebi, nisam se još bila izgubila...”  

U narednim mjesecima, odlazila je na Koševo i vraćala se, operisali su joj ruku, stavili kopče.

A nana Hadžira, do tog trenutka preživjela je svašta. Progon iz rodne kuće u Žepi, logor u Rogatici, golgote i torture, izbjeglištvo i na kraju smrt svojih četvorice sinova. Ćamil, Zaim, Nusret i Adem. Svi su bili borci u Armiji. Ubijeni su na početku agresije. Za smrt dvojice saznala je u logoru.
 
“Samo sam zavikala i preturila se. Tri dana sam bila ni mrtva ni živa.“

Kakvi su dani i noći majke čiju su svu djecu ubili, samo ona zna. Ne može se ta tuga prepričati. I ne priča ona o toj tuzi, kaže ponosna je da su život dali na Allahovom putu.

“Svi vojnici. Sve s puškom u ruci, sve... To se ne stidim, Allahu šućur, što su na Allahovom putu otišli, otići ćemo i mi, neće niko ostat .”

Sada nema više nikog, sem svog slijepog dede. Ljekaru su joj rekli da ima rak očiju,ali da mu to ne govori. Ima i unuka Asima, koji je obiđe, ostali unuci i snahe su po svijetu, ne dolaze kaže. Dane provodi uz Kur'an, doveći. Plete i šije, i hekla. I nema želja, sem da joj se unuk zaposli. Njoj ništa ne treba.

Preživjela je Hadžira logor, ali kaže da joj je gori od logora bio ovaj napad psa. I dani koji su uslijedili poslije: bolnica, operacija, kopče, glad, jer nema ko šta skuhati. A onda i nepravda.

“Da su imali čojstva, da dođu da se izvinu...pa da se namjestimo, i da su mi dali, opet bih ja to dala drugom, nekoj sirotinji. Kažu maloljetan, a ko mu je dao krvnika da vuca sirotinju po ulici, koja nema nikakve zaštite.”

Nit ima snage, niti se zna ganjati s takvima po sudovima. A takvih je mnogo danas, nadobudnih mladića i njihovih očeva, koji ne nađu za shodno da se barem ispričaju starici, koja je četvoricu sinova dala za državu u kojoj žive.

Nana Hadžira nije jedina, puna je Bosna majki, koje se raduju kada pronađu kosti svoje djece. Rat, glad, strah, smrti, mučenja, nepravdu sve je to naš narod preživio u proteklim godinama.  Zar je potrebno da sada, nakon svega toga,  još brine kako će na ulicu izaći?

Kome uopšte treba Zakon o dobrobiti i zaštiti životinja u  državi, koja jedva da o ljudskim pravima brine. Osim NVO zagovornicima psećih prava, koji tako pune svoje džepove.

Kome treba zakon o psima, kada nema zakona o državnim praznicima, kada nema zakona o negiranju genocida i mnogim drugim, od pasa puno, važnijim pitanjima.

Ko se normalan može složiti da se oko 100 KM izdvaja za smještaj psa u azil, dok istovremeno penzija čovjeka koji je cijeli život radio za državu iznosi 326,17 KM.
 
Nije li grehota dati i marku za psa, dok starci po kontejnerima rove. Ko ne misli tako, trk u parkove, po čopore! Vodite ih kući! Ima država puno prečih stvari u koje treba ulagati.
 
I da, dobro bi bilo da ovi zagovornici psećih prava posjete nanu Hadžiru, i da se onako srčano, kako čine za pse, izbore i za ljudsko pravo ove starice.
 
Piše: Amela Jordamović

BIR.ba

Rate this item
(17 votes)